Ropojanska dolina – Pećki prevoj, Prokletije

Naziv akcije: Vusanje, Ropojanska dolina – Pećki prevoj (Qafe e Pejes; Peja Pass)
Datum: 25.08.2024.
Vrijeme polaska 6:40 Vrijeme dolaska 19:15
Vodič: Радојко Бошковић
Opis toka akcije:
Naš cilj je Pećki prevoj i 300-400 metara zapadno od Pećkog prevoja, prevoj sa kojeg započinje efektivni uspon na Harapit. Iz Ropojanske doline uzimamo “put pod noge” oko 6:40. Krećemo sa očekivanjima da u jednom pravcu treba savladati 9,5 km za 4 časa i koji minut a, u pogledu visinske razlike,sa 1130mnv dostići 1754mnv sa usponom 780m i silaskom od 155m.
Orijentacija je krajnje jednostavna – ići pravo jasno utabanom stazom a to je, uglavnom, pravac jugozapad. Dok smo u zemlji izbjegavamo skretanje ka Zastanu a krećemo se ka Ropojanskom jezeru (Čemeriko jezero je drugi naziv) u čemu nam pomažu smjerokaz i markacije. Kroz 50-tak minuta smo na uzvišenju nad Ropojanskim jezerom odnosno nad suvim jezerskim koritom. Iz ove tačke, gledano u pravcu kretanja, na horizontu uočavamo Harapit (vrh veoma prepoznatljiv: špic, kljun, zub očnjak, morska lavica, …) a naš cilj je prevoj lijevo od podnožja ovog vrha. Uzimamo pauzu za prvi predah i doručak. Koristimo natkrivene klupe (vrtna sjenica; беседка (рус); garden gazebo (En)). Pored njih ima ne mnogo ostavljenog smeća. Uz doručak, visoki član Gorice pripovijeda o tome da su albanske Prokletije rangirane u grupu od tri najbolja područja za planinarenje u Evropi po, prije svega, kriterijumu nenarušenosti prirode pretjeranim i destruktivnim aktivnostima čovjeka. Ovo je prijatno za uho ali oči vide da pripovjedač pridodaje na smetlište konzervu u kojoj je bio njegov doručak ali i obećava da će je u povratku staviti u ranac.
Nastavljamo pored jezera i veoma brzo smo u Albaniji što nam pokazuje granična piramida koja je lako uočljiva pored njene zapuštenosti i oštećenosti. I u nastavku staza ne može da se pogriješi: jedina staza, utabana i jasno uočljiva. Na redu je da se savlada “najteži” uspon ove ture koji se završava platoom visoravni Runica. Put vodi uz prilično strmu šumovitu padinu gdje smo mi koristili jednu prečicu a, vjerovatno, bolje je kretati se vijugavom stazom, koju smo koristili u povratku.
Plato Runice ne presijecamo najkraćom sječicom već idemo stazom koja vodi uz desni obod platoa i dovodi nas do stočarske kolibe sa izvorskom vodom. Tamo borave moji prijatelji (tri posljednja Mohikanca) sa stadom ovaca i najmanje dva ljuta psa. Ovog puta, i pored moje ljubaznosti i sitnih poklona, moji prijatelji mene previđaju a postaju prijatelji sa nekim od mene veselijim i neposrednijim članovima Gorice.
Izlazimo iz platoa Runica, sve utabanom stazom u osnovnom pravcu, krećući se koso ne suviše strmom padinom pri čemu nam se sa desne strane pruža suvo korito povremenog vodotoka. Može se nastaviti uz korito vodotoka ka napuštenoj graničarskoj karauli (označeno je da i tamo postoji izvor vode) ali je bolje pratiti put koji vodi preko korita vodotoka a dalje pored “čuvenih” bunkera. Kod bunkera malo odmaramo uz fotografiranje.
Savladavamo novi prevoj i izlazimo na valoviti plato. Treba uočiti, lijevo, napuštenu karaulu a pravo je spektakularan prizor – masiv Harapita (da ne kažem da je obavezujuće spektakularan, zavisi od pogleda pojedinačnog posmatrača). Spektakularan ili ne, primjereno je da se spusti pogled i uoči oznaka na kamenoj plači o račvanju puta (Theth; Lepushe; Guci).
Da bi se stiglo do Teta, prelazi se Pećki prevoj. U ovoj tački račvanja puta mi smo bili oko 10:15. U grupi se čuje pojedinac sa mišlju da imamo previse vremena u odnosu na zakazani prevoz u povratku iz Ropojanske doline, (koji je u 17 časova) i da ga treba pomjeriti za dva časa ranije. Pomisao o postojanju viška vremena već sluti na ishod – vremenski tjesnac.
Svraćamo i odmaramo, malo gubeći visinu, na Pećkom jezeru (neko je u njemu zaplivao), zastajemo na padini ka Pećkom prevoju da posmatramo buljuk od nekih 300 ovaca kako se proteže i premješta od vrha brijega do jezera. Odmaramo na Pećkom prevoju i posmatramo tetsku dolinu. Prelazimo na prevoj s kojeg započinje uspon na Harapit pa i tu odmaramo i zagledujemo na sve strane.

Nastupa vrijeme za povratak a već, možda, kasnimo u odnosu na plan za nekih 15 do 30 minuta. U povratku uočavamo kako smo daleko bili zabasali. Odmaramo na pomenutom račvanju puta, odmaramo pri dnu padine ka Runici, svraćamo kod naših prijatelja u Runici da dopunimo vodu. Ovdje nastupa neminovna (ne)zgoda imanentna grupi koja sadrži člana za koga se lijepe anegdotske dogodovštine. U početku je sve nejasno (je li nešto izgubljeno ili nije, gdje tražiti ali se traži po širokom prostranstvu, .. ) ali, glavni je “veliki obrt” i “srećan kraj”. Ovo nam je potrošilo preko jednog časa i 30 minuta. Grupa se prikupila u Ropojanskoj dolini u 19 časova. Prevoznik, koji nas je čekao, nije uputio ni riječ prekora, štaviše ispoljavao je prirodnu ljubaznost i spokoj (gusinjani su takvi – znaju da se ponašaju).
Na kraju, kada se preispitijemo i provjeravamo, trebalo bi da smo prešli ukupno 21-22 km i proveli u ovoj turi čitav dan, kako je to vać napisano.
Karakteristike akcije i zapažanja vodiča : Srednje teška (zbog dužine); Tehnički nezahtjevna;
Lijepi predjeli za posmatranje: nema motornih vozila; nema vikendica; netaknuta priroda u Albaniji u koju se, nekim trikom, “prirodno” uklapaju ostaci bunkera.
Broj učesnika:10 Članova kluba:8 Ostalih:2
Spisak učesnika akcije: Edita Files Bradarić, Snežana Ivanović , Branka Adžić, Ivan Šćepanović, Miško Tomašević, Rajko Mićković, Veselin Milović, Igor Maraš, Boro Raičević i Radojko Bošković – vodič i autor teksta.