„Dolina tišine i vrhovi snova“ Nepal i Himalaji
Snežana Fatić
Moj put u Himalaje je bio pun iščekivanja. Tražila sam prije samog kretanja „milion jedan“ zapis, koji će me uvesti u tu čarobnu priču za sve nas koji vrhove doživljavamo punim plućima i možda nerazumljivom ljubavlju za one koji nisu u ovome i kojima mi ni malo ne zavidimo. A oni nama? Sigurno još manje, zbog čega je razlika uvijek dobrodošla jer podstiče na razmišljanje 🙂
Sve utiske koje sam pokupila tokom istraživanja, pokazaće se uzaludnim u momentu kada se nađete u cirku Kumbu doline, odakle vam Himalaji nesebično pokažu najljepše slike svoje raskoši. Našli se sa nepalske, kineske, pakistanske ili indijske strane, prizor će uvijek skoro biti pa isti, zbog njihove dominacije i ogromnih visina.
I za one koji ne znaju, Himalaji nisu samo impresivni po svojoj visini već i po ogromnom bogatstvu flore i faune. U dolinama Himalaja žive sniježni leopard, crvena panda (preslatka 🙂 ) i tibetanski vuk. Rododendroni su priča za sebe. Nepregledne šume istih koje vape za vašim dodirom, pokazujući vam tu čežnju kroz stalno lelujanje granama. Uživala sam prolazeći kroz njih i dodirujući ih.
Himalaji su i izvor velikih azijski rijeka: Gang, Ind, Jangce… Sve ljepša od ljepše.
Kada je riječ o duhovnosti, svaki kamen, svaki most, svaka grana u šumi ima svoja duhovna obilježja kroz molitvene zapise. Naći se u tom cirku, unaprijed ste predodređeni na mir bez obzira na vaš temperament. Zamislite, čak se ni moj nije bunio. Naprotiv 🙂
Stigavši u Katmandu, odmah nam se pružila prilika da prošetamo starim gradom koji vam „na prvu“ pokaže zbog čega je svjetski popularna destinacija. Svi ti stupovi, hramovi, za mene poseban Hram majmuna, čine utisak potpune neprolaznosti, bez obzira na smjenjivanje civilizacija, kroz svoju autentičnost i apsolutne jedinstvenosti.Nakon razgledanja starog grada i centralnog djela Katmandua, koji je sve samo ne spoj ukusa i konačnih savremenih arhitektonski rešenja. Ali Bože moj, upravo taj gradski nered gdje uočavate na stotine elektronskih kablova, gdje se stari nikada ne skidaju već im se pridodaju novi i kao takvi čine zamršenu mrežu koja poput Gordijevog čvora čeka nekog da ga konačno razmrsi. Ulicama preovladavaju motori, rijetka auta voze samo bogati. Motori su im sve. Prevozno sredstvo čitavih porodica gdje jedni iza drugih nanizani sjede. Djeca su uvijek u sredini, između roditelja. Sa motorom prenose plastove riže, raznorazne elemente pokućstva, do samih prozora i vrata. Sve, baš sve nam je bilo simpatično kod njih, posebno opšta ležernost društva u takvim situacijama.
Ali, oni žive konfučijsku filozofiju: „Ne očekujem, ali se nadam“, zbog čega im konkretno ja izuzetno zavidim. Duhovno blago je samo njihovo dok nama zapadnjacima ostaju pusti snovi.
Djeca su im slatka, buckasta, sa nevjerovatnom fascijalnom ekspresijom. Nestašlucima limitirana, ili bolje rečeno razigrano staložena.Tinejdžeri-muškarci im skoro svi puše što me iznenadilo. Sada kada se pitam zašto, odgovora nemam. Djevojke su smjerne, skromne i stidne. Koketiraju samo pogledom ispod obrva. Vlada patrijarhat, ali kada prodje izvesno vrijeme počinje da se pita žena. Ništa novo, zar ne 🙂
Lukla
Doživljaj kada sjednete u mali avion sa 15 sjedišta i let ka najmanjem aerodromu na svijetu (samo 524 m dužine) je nešto najuzbudljivije što sam u životu doživjela. Ukrstile su se sve moguće emocije. Sreća, strah, iščekivanje, 1001 pitanje… I tako je bilo kod svih. Sresti se prvi put sa Mont Everestom tete-a-tete, ili glavu uz glavu, je drugi doživljaj koji mi je podigao adrenalin. Vjerovatno se tada nadbubrežna žlijezda pitala dokle više?! Ali, ja sam htjela još sa sigurnošću da ću izdržati 🙂
Lodževi u kojima smo spavali su priča za sebe. Smjenjuju se od sela do sela, koja se uvijek završavaju na če, pa nam je stvaralo mogućnost lakšeg pamćenja. Lobuče, Tenboče, Dinboče i na kraju centralno i najljepše Namče Bazar. Ono što je Vir za moju Crmnicu, to je Namče Bazar za Kumbu regiju. Posebna arhitektura i neobična izgradnja prateći do kraju himalajsku konfiguraciju terena.
U lodževima se sve štedi, a sve se naplaćuje papreno. Penjući se sve više, istom i cijene rastu. Pa nam je tako na kraju naše priče, u poslednjem lodžu Gorak Šep 1 l vode iznosio 4,5, punjenje telefona takođe 4,5, a internet 7 eura. Ko voli nek izvoli ili neka prestane, makar tu, da koristi telefon u tom božanstvenom okruženju 🙂
Jakovi nas svuda prate. Oni su prvi saveznici Šerpa-himalajskog naroda, koji se potpuno stopio sa sredinom i koji predstavlja prvu podršku penjačima. Jak je apsolutni izvor zarade. Kroz meso, mliječne proizvode, zaprežna životinja, balegu koju suše praveći brikete kao izvor energije za ogrjev. Posebno je cijenjena jakova dlaka od koje himalajske žene prave najljepše moguće ručne radove i dok prodaju svoje rukotvorine vole da se i cjenkaju. Na taj način podižu važnost svom proizvodu. I ne zaboravite da će one na kraju pogodbe uvijek biti zadovoljne. Valjda tako i treba biti.
S obzirom da mi je prvobitna ideja bila da ovaj tekst dobije motivacioni karakter, ostajem pri njoj i u nastavku neću govoriti o težini ture i svemu onome što je prethodilo da bi se takva jedna vrlo zahtjevna ekspedicija zaokružila.
Procijenite sami kroz statistiku samog treka i ne zaboravite da smo nakon 30% pređenog puta već imali pad kiseonika na max-40 %.
140 km
8550 m penjanja
8300 m spuštanja
90 h hoda, svakodnevno-13 dana, sa veoma kratkim pauzama.
NAMASTE 🙂🙏💗